-Piše: Vojislav Bulatović

Na ogromnom betonsko-metalnom zdanju pod imenom Dom revolucije u Nikšiću, nezavršenom i ostavljenom na milost i nemilost ljudima, da prkosi svojim nesvakidašnjim izgledom, pričvršćena je tabla sa imenom ulice kojoj već tri decenije pripada: “Skadarska ulica”. Moglo bi se zapitati: je li ovo ime odabrano zbog velike pogibije crnogorske vojske na Skadru ili simbolično cilja na vremenski neodređen i batal - posao koji prati ovu građevinu? Dom revolucije - kako je nekad to gordo zvučalo onima koji su ga zamišljali, vodili njegovu izgradnju i u njemu vidjeli svoje buduće ogledalo. Vrijeme se mijenja, a vremenom i ljudi: revolucija je zadavljena a „svilen gajtan” stigao je sa zapadne strane poslije pada Berlinskog zida pa su mu razni „kumovi” lijepili razna pogrdna imena kao ona o Kritskom lavirintu i mitskom čudovištu Minotauru koga je kralj Minos hranio grčkim mladićima i djevojkama (sankcije su oduvijek postojale). Razlog za ovakvo poređenje je bio banalan: neki nesrećnici su tu skončavali svoj život.
Tada je ovaj napušteni, nezaštićeni betonski kolos bio kao svratište i grobnica nesrećnika, kao javni nužnik i smetlište, kao zlokobna tuga i opomena u centru grada koja je naš duševni i duhovni svijet svakodnevno pretvarala u neko klizište ka dnu besmisla i očaja. Sva naša gorčina koja nas je svakodnevno punila bez mete na koju bi bila usmjerena (mogla se izraziti u jednoj rečenici: „Izdani smo!“) bila je tu kao u sabirnom sočivu sabrana i eksponirana.
Bilo je to vrijeme kad je ovaj grad umrtvljen i beživotan, pun nasilja, podmuklih pljačkaša, tužnih sirotinjskih četvrti, poniženih i (ne)uvrijeđenih, rešetkama okovanim i zakatančenim prodavnicama, kada se na pijaci jedno jaje cijenilo i do milion dinara, u vrijeme „liberalnog“ bezvlašća itd...
Ovaj tragični junak je i negativni simbol svih mogućih priča. Gotovo trideset godina traje ovo nedonošče u samom centru grada, jer ga niko neće.
Pogled iz Skadarske ulice ovog trenutka ima, bar za mene, izvjesnu ružičastu boju iako i sada stojimo pred impozantnom projektantskom arkom – kombinacijom fantastične asimetrične forme i enterijerskog nereda kao da se tu u snovidu slegla neka od crnogorskih planina sa najvišim vrhom kao dominantnom tačkom. Ovog ljeta, kočano, na ovom nekrofilnom mjestu započela je „reanimacija” usamljenog kolosa. Otpočelo je lagano pripremanje od samog „podnožja“ za mukotrpno osvajanje čitavog „masiva“. Do nas dopire povremeno, iz medija, glasnozagovornik i rukovodilac tog poduhvata, domaćin grada i opštine, predsjednik Veselin Grbović, koji gleda smjelo i domaćinski u lice ovog grada i na njegova ružna mjesta.
Nemam namjeru da se bavim budućim nazivom i funkcijom ovog zdanja, iako je sasvim jasno da megasan o „revoluciji koja teče“ više nema smisla. Ono na šta su ciljali revolucionari u svojim poznim godinama, ne videći skretanje nadolazećeg naraštaja sa „Titovog puta“, više ne inspiriše nikoga!
Jedan nezaobilazan pogled iz Skadarske ulice vezan je za zgradu kojoj je lagum presudio i na čijem je mjestu nikla ova betonska tvrđava. To je bila lijepa i funkcionalna školska zgrada pod čijim krovom je iškolovano osam generacija učitelja i značajan broj đaka osnovne škole koja je tu služila i kao ogledna praksa za buduće učitelje. Danas kažu da je rušenje bilo velika greška, ali onda nije bilo građanske slobode da se to kaže. „Ima neka tajna veza“, pjeva pjesnik o nedokučivoj niti povezivanja prostora, vremena i ljudskih sudbina. Pod krovom te zgrade čule su se i nezaboravne recitatorske bravure starog nastavnika metodike i glumca amatera Mirka Stanišića, koji nije žalio truda da nas nauči „artikulaciji, dikciji i intonaciji“ u govornom izlaganju književnih tekstova. Volio je da recituje narodne pjesme, da nam vještinom govorenja naprosto priređuje vizuelizaciju i karakterizaciju likova. Baš na ovom mjestu narodnu pjesmu „Zidanje Skadra“, koja je bila njegovo omiljeno štivo, slušale su rado brojne generacije. Njegov glas se, vjerovatno, i danas ovdje pričinjava svakom onom koji ga je slušao. Riječi starog recitatora, razbarušene sijede kose i ekspresivnog lica, koje se u sekundama mrštilo, vedrilo, crvenilo, grimasalo, tužno opuštalo, kao da su predskazivale dramu ovog mjesta. „Grad gradili tri godine dana/tri godine sa trista majstora/...što majstori za dan sagrade/to sve vila za noć obaljuje...(Ovdje „vile” nisu obaljivale ali jesu razvaljivale). Za velika djela potrebna je i velika žrtva da bi sve bilo stabilno i lijepo. Stari nastavnik gotovo je suznih očiju recitovao dramu mlade Gojkovice i njenog muža: „Imao sam od zlata jabuku/pa mi danas pade u Bojanu...“ Onda pažljivo i dirljivo da se naglasi gradacija nesreće i prevare: „Rade viknu do trista majstora/oboriše drvlje i kamenje/...“ „Još se smije tanana nevjesta/još se nada da je šale radi“/... A kad je shvatila da nije „šale radi“ zapomagala je za pomoć. I kad spasa nije bilo ostala je poslednja molba: „Bogom brate, Rade neimare/ostavi mi prozor na dojkama/ isturi mi moje bijele dojke/kada dođe moj nejaki Jovo/kada dođe da podoji dojke...“ „Ostavi mi prozor na očima...“ da vidi svoga sina.
„Ima neka tajna veza“ (da se opet vratim ovoj pjesničkoj tvrdnji u koju možemo da vjerujemo ili ne) koja podupire naše sujevjerje da je milost uzaludno tražila i ova humanizmom ozračena zgrada kada su je lagumisali, ne jednom, već dva puta, kad se tresla kao epska Gojkovica, kad je potezala poslednje „adute“: da se tu revolucija, bratstvo- jedinstvo i sloboda sanjala, u dušama mladih generacija, da su njenim velikim prostorom odjekivale revolucionarne pjesme školskog hora i orkestra: „Po šumama i gorama“, „Što to huči Sutjeska“, „Hej Sloveni!“ i mnoge druge, da je tu sazrijevao kadar koji će dati zamah socijalističoj revoluciji... Pravdoljubivi bi rekli: ima neka moćna vaga, koja pomno vaga sve! Treba se ponadati da će ogromni narodni novac koji je ovdje uložen biti vraćen narodu kroz formulu opšteg dobra kao nedavno uređeni trg.